Bio je duboko predan Krišni kao i ostali Babađiji u Navadvipi (Šrila Đagannath das Babađi i Šrila Gaurakišora das Babađi). Pojavio se kao Bhairab Ćandra 1859.g. u selu Majitpur, u obitelji siromašnih ribara; uzeo je inicijaciju od obiteljskog gurua koji je pripadao naslijeđu Narottama. Ubrzo nakon ženidbe odlučio je postati isposnik. Uzeo je inicijaciju od Narottama das Babađija koji mu je dao ime.

Nije propovijedao već je bio zaokupljen intenzivnim bhađanima.

Došao je u Navadvip gdje je proveo veći dio života. Pred kraj života otišao je u svoje rodno mjesto te 13. kolovoza 1944. napustio ovaj svijet.

Nije se kupao, pa je izgledao prljav ali je ipak bio zdrav i jak zbog direktnog dodira sa Šri Krišnom. Ponašao se neuobičajeno, tako da bi ga u svakoj drugoj kulturi smatrali ludim. Ponekad danima ne bi uzimao vodu, a kada bi putovao, bhakte ga nisu mogli pratiti iako je imao preko 80g.

Imao je Božanstva: Šri-Šri Gaura Gadadhara i Nitjanandu, Šri Šri Radha Govindu i Balagopala kojeg je nosio, u desnoj ruci, posvuda sa sobom. Danju i noću je razgovarao sa svojim Božanstvima. Stalno je izgovarao Sveto ime Hari. Volio je pjesme Narotama dasa Thakura (Nitai-pada-kamala). Neprestalno je govorio o zabavama Radhe i Krišne i Ćeitanje i Nitjanande.

Božanstva je obožavao bez pravila i propisa na svoj način. Smijao se i svađao s Njima. Bio je u vatsalja rasi pazeći Gopala kao svoje dijete.

Kuhao je veoma malo i jeo samo ono što je sam skuhao. Kaže se da samo sjećanje na njega uništava sve prepreke.

Za vreme Ratha-jatre, kada su Đagannathova kola prolazila pokraj banjanovog drveta gdje je on kampirao, stala su i nitko ih satima nije mogao pomaknuti. Nakon što je Babađi razgovarao sa Gospodinom Đagannathom kočija, je ponovo krenula.