Pojavio se 1830.g. u Terakholi pored rijeke Padme (Istočni Bengal, danas Bangladeš) u obitelji vaišja.

20g. Živio je kao grihasta, prodajući žitarice. Čak je i tada pokazivao svoju spiritualnost. Nakon smrti žene napušta posao i odlazi u Vrindavan. Tamo od Srila Bhagavata dasa Babađija (jedan od glavnih učenika Đagannatha dasa Babađija), prihvaća tradicionalnu Paramahamsa Vaišnava Babađi odjeću. Postaje potpuno odvojen. Tako živi 30 g. vršeći velike strogosti. Lutao je po mjestima Krišninih i Radhinih zabava dozivajući Njihova Imena. Ponekad bi nešto isprosio za jelo, a ponekad bi jeo mulj s obale Radha Kunda i Jamune.

Povremeno bi išao na hodočašća po Indiji (uključujući Navadvip Dhamu).

1897g. nakon otkrivanja Joga-pitha dolazi u Šri Navadvip Dham. Ponekad bi prosio hranu ili bi kuhao u odbačenim posudama. Kao odjeću je koristio odbačene tkanine kojom su pokrivani leševi prije nego što bi bili spaljeni. Te godine Šrila Bhaktivinoda Thakura sagradio je svoju asramu na obali Sarasvati (Godruma, Jvananda-Sukunda-Kunđa). Gaura Kišora poštovao je Bhaktivinoda Thakuru kao svog gurua (pa ga je i prihvatio kao svog šikša-gurua) jer on je bio brat po Bogu njegovog dikša-gurua i dolazio je na Bhaktivinodine lekcije.

Imao je samo Tulasi ogrlicu, Tulasi brojanicu i knjige pjesama Narotama dasa Thakure. Nikada nikome nije dozvoljavao da ga služi. Često bi govorio: "U ovom materijalnom svijetu ja sam potpuno sam u svom služenju Krišne i svi ste vrijedni mog obožavanja."

1908.g. je skoro potpuno oslijepio. Živio je u Pradjumna Kunđi. Prestao je putovati, samo bi ponekad odlazio do Bhaktivinoda Thahure. Ponekad uopče nije bio svijestan svoje vanjske tijelesne svijesti, tako da nije znao da li ima odijeću na sebi. Savijetovali su mu neka ode u Calcuttu okulisti, a on bi odgovorio: "Nikada neću ići u iluzorni svijet, Calcuttu."

Uvijek je postio na Ekadaši i to bez kapi vode. Mnogi ljudi bi dolazli kod njega po savjete, a on bi ih šokirao svojim odgovorima (poznavajući pravo stanje njihovih srca). Iako skoro nepismen i slijep učenjaci bi mu prilazili po pravilne zaključke (siddhante) teških filozofskih teza i uvijek bi dobili savršen odgovor. Šest mjeseci živio je u toaletu u Rani dharma-Sali u Kuliji. Govorio bi da je zadah materijalističke osobe gori od zadaha izmeta i urina.

Napustio je ovaj svijet 1915 g u dharma-sali.

Prihvatio je za svog učenika Šrila Bhaktisiddhantu Sarasvatija.

Danas se njegov samadhi nalazi u Vrajapatanu (manifestaciji Vrindavane u Majapuru).