Već na početku staze vedskoga znanja, osoba shvaća da je iskra čiste svjesnosti, da je iznad tijela, čak i iznad uma. Uviđa da koristi tijelo i um – kad kaže prstu da počeška glavu, on to učini; kad usmjeri svoje misli, one idu od jednog predmeta do drugog – pa ipak su tijelo i um različiti od njezina unutarnjeg identiteta, njezina unutarnjeg bića. Takvo se razumijevanje naziva samospoznajom.

No, samospoznaja nije kraj. Daljnjom introspekcijom – osim ako ne zaglavi – shvaća da njezina vlastita svjesnost, njezino vlastito duhovno postojanje, nije konačno. U suštini svoje osobnosti ona nije sve u svemu, niti je kraj svega. Postoje i druga živa bića, i ona nisu samo njezine projekcije. A tamo negdje postoji i materijalni svemir, čvrst i opipljiv i teško da ga je samo umislila. Pa čak i ako misli da u stvarnosti takve razlike na koncu ne postoje, da zapravo postoji samo jedno apsolutno jedinstvo i da je sve ostalo samo iluzija, san, još uvijek se mora zapitati: „Odakle ova iluzija dolazi?“

Na ovaj je način misli dovode do toga da shvati da postoji Apsolutna Istina, izvor svih energija, i da vidi sebe kao dio Vrhovnog Apsoluta. Prepoznaje vječne odnose između sebe i Apsoluta. U bhakti, osoba se radosno posvećuje služenju Svevišnje Božanske Osobe koja radosno i beskrajno uzvraća. To je postdiplomski stupanj samospoznaje.